
Koja su to pravila pisanja koja svi treba da zapamtimo i da po njima živimo? Uvek imajte snažan narativ koji ide uz vaš dijalog? Zar to nije jedno od njih? A šta je sa onim koji kaže da ne treba da preterujemo sa dijalogom? Oh, i da ne zaboravimo najvažnije: smanjite oznake dijaloga što je više moguće!
Verovatno postoje neki čitaoci koji misle da je Džordž V. Higins trebalo da posluša ove savete. Ali da jeste, Prijatelji Edija Kojla ne bi postao jedan od najvećih krimi/noar romana ikada napisanih. Edi Kojl je predstavio ono po čemu je Higins postao najpoznatiji; njegov karakterističan dijalog ili kako je to Higins sam jednom rekao, koncept po kojem: „Citati čine priču. Dijalog je lik, a lik je zaplet.“
Dijalog u ovoj priči je zaista čudesan za posmatranje ali ne i lak za praćenje. Poput govora u stvarnom svetu, razumevanje njegove suštine zahteva slušanje, stavljanje u kontekst i popunjavanje nekoliko praznina usput. Taj dijalog zauzima dobrih osamdeset posto romana, i ne biste imali ništa protiv da zauzme punih stotinu.

Prijatelji Edija Kojla je priča o policajcima i pljačkašima. Edi je mali nebitni čovek u Bostonu i hitno mu je potreban novac i način da se otarasi optužbe koja će ga poslati pravac u zatvor na višegodišnju robiju. Edi zna neke stvari koje ne bi trebalo da zna, a možda je ono što zna dovoljno da se izvuče. Foli, policajac, nije siguran, ali će pokušati. U međuvremenu, četiri ili pet lokalnih momaka pljačkaju banke u okolini. Očigledno, Edi ima neku vrstu veze sa oružjem koje zločinci koriste ali on ne pljačka banke; Edi je priprosti lopov. Teško je razlučiti šta se dešava i šta će biti na kraju ali ono što je sigurno, Ediju se ne piše dobro.
Boston je šizofreni grad koji sa visine gleda na ostatak zemlje, ali ipak pati od kompleksa inferiornosti kada ugleda Njujork. Boston je decembarski hladan i sanjiv, bez ikakve romantike i gotovo da možete videti Edija Kojla i njegove „prijatelje“ sa limenom kanticom za ručak u ruci kako se postrojavaju da lupe karticu pre početka radnog dana. Naravno, svi su srodne duše, ali njihova lojalnost je nepostojeća.

Nekako, Prijatelji Edija Kojla prkose svakom očekivanju i pretpostavkama čitaoca. Da, to je krimi roman, ali to je onaj u kojem se zaista malo zločina dešava. Da, uranja vas u bostonski podzemni svet mafijaša, opasnih samostvorenih ljudi, švercera oružja i plaćenih batinaša ali umesto da nam daje dramu Kuma ili čak prljavštinu Sopranovih, ova šarena kolekcija pandura i lopova je ponekad smešno nesposobna – uplašena, upravljena samo na sebe i sopstveno očuvanje i na kraju manje preteća po nas a više jedna za druge.
Ne, Prijatelji Edija Kojla nisu ono što očekujete, i to u početku može biti malo ometajući faktor. Ali prilično je neverovatan u svojoj boji, svom životu, svom humoru i neverovatnom glasu, i ne može se poreći koliko je jednostavno bogat, zabavan i zadivljujući.
Što se tiče tih pravila pisanja V. Somerset je to najbolje rekao: „Postoje samo tri pravila za pisanje. Nažalost, niko ne zna koja su.“
Edi u Čarobnoj knjizi, bez zamerki za prevod.

Najbolji krimi-romani sveta
Krimi – romani imaju cilj da vas zgrabe, udare u stomak, otrgnu iz udobnosti fotelje i gurnu da ošamućeno teturate slabo osvetljenim ulicama. Usput ćete popiti tonu alkohola, disati dim skupih cigara, odupreti se fatalnim ženama (ili pak ne) i kompromitovati svoje moralne principe tek toliko da pobedite opasnost koja vreba iz najdubljeg mraka.
Tako to ide. Ove knjige pogađaju u centar. Češu svaki svrab. Ne ostavljaju mnogo vremena za razmišljanje jer zapleti nikada ne prestaju da se kreću, a svaki naizgled nebitni detalj postoji s razlogom. Kada se trag ohladi, verovatno negde postoji sitnica koju ste prevideli. Slučajni susret nikada nije slučajnost. Čak i obične čarape izgledaju važne sve dok to više nisu. Sve što se desi grubo je, sirovo, zločinačko, seksi i naravno da će vam se svideti.
Zahvaljujući ediciji Najbolji krimi-romani sveta Čarobne knjige možemo sa savršenom dozom grešnog zadovoljstva uživati u najupečatljivijim piscima krimi žanra i delima koja su oblikovala svet detektivskih i triler romana kakav poznajemo danas.

Jedno mišljenje na Džordž V. Higins „Prijatelji Edija Kojla“